SOCIJALNI SLUČAJ

Danas je pokopan jedan samac, socijalni slučaj.

Ležao je u svojoj skromnoj socijalnoj kasi.

Dobio je skromna dva buketa cvijeća i križ sa imenom.

Gorjela je jedna svijeća.

Troje poznanika u malenoj povorci posljednjega ispraćaja i jedna osoba iz socijalne službe.

Svećenik koji je riječima iz Evanđelja molio za tijelo što je ostalo bez duše.

I te posljednje riječi;

Pokoj vječni...

Kroz vjetar što je čempresima glasa dao i životu što je životom živjelo onaj trenutak stvarnosti mogao sam razabrati i njegov glas;

Hvala Vam.

Glas duše što se u nebo uzdiže i svaki Anđeo i Sveti što u susret mu dolaze da pred Lice, koje kroz ovaj život čekamo, dočeka i naše usnuće.

Sve je oku sakriveno bez vidljivog znaka u rupu položen taj lijes dok čovjekove misli doziva naša savjest.

Nije li ovo kraj!?

Oblaci nošeni vjetrom izmjenjivali su Sunčevu svjetlost i na tren, oku ukazala se slika;

nebu je dom podno Kraljevstva i

istina što biva obistinjena da milošću od sirotana, Isusova ljubav učini, Božjim djetetom.

U nebu još jedan je beskućnik pronašao svoj dom.