Danas je pokopan jedan samac, socijalni slučaj.
Ležao je u svojoj skromnoj socijalnoj kasi.
Dobio je skromna dva buketa cvijeća i križ sa imenom.
Gorjela je jedna svijeća.
Troje poznanika u malenoj povorci posljednjega ispraćaja i jedna osoba iz socijalne službe.
Svećenik koji je riječima iz Evanđelja molio za tijelo što je ostalo bez duše.
I te posljednje riječi;
Pokoj vječni...
Kroz vjetar što je čempresima glasa dao i životu što je životom živjelo onaj trenutak stvarnosti mogao sam razabrati i njegov glas;
Hvala Vam.
Glas duše što se u nebo uzdiže i svaki Anđeo i Sveti što u susret mu dolaze da pred Lice, koje kroz ovaj život čekamo, dočeka i naše usnuće.
Sve je oku sakriveno bez vidljivog znaka u rupu položen taj lijes dok čovjekove misli doziva naša savjest.
Nije li ovo kraj!?
Oblaci nošeni vjetrom izmjenjivali su Sunčevu svjetlost i na tren, oku ukazala se slika;
nebu je dom podno Kraljevstva i
istina što biva obistinjena da milošću od sirotana, Isusova ljubav učini, Božjim djetetom.
U nebu još jedan je beskućnik pronašao svoj dom.