Untitled

---

🌑 Stablo koje pamti mrak 🖤

Na slanom rubu svijeta

gdje jezero šapće izgubljena imena,

stoji stablo iskrivljeno od prošlih oluja,

golo, ali još uvijek živo

kao rana koja ne prestaje disati.

Nebo se cijepa u vatrenim prugama,

crno svjetlo pada poput presude,

a dan umire u vlastitom plamenu

kao da priznaje krivnju

koju nitko nije tražio.

Planine stoje nepomične,

oštre kao strah koji se ne izgovara,

njihove sjene prelaze preko vode

kao hladne ruke koje traže srce

što se davno sakrilo.

Stepenice prema ničemu

zarasle su u cvijeće čudnih boja,

miris im je sladak,

ali nosi obećanje zaborava.

I dok se posljednja svjetlost koprca

u očima umirućeg sunca,

stablo se naginje prema tami —

kao da zna

da je ponekad jedini put dalje

onaj kroz mrak.

---