Tužna sam, depresivna, kao da mi se duša urušava,
a život — besmislen, bez boja, bez jutra koje me spašava.
Kažu da sam sebična, da grizem ruke koje me drže,
a ja samo stojim u tišini, dok u meni nešto vene i mrze.
Povrijeđujem svoje, ne zato što želim,
nego jer svaki korak koji načinim
puca kao napukla zemlja pod težinom mojih misli.
Kažu da me vole, da bih to trebala osjetiti,
al’ ljubav do mene ne stiže — kao da se izgubila negdje između
mojih prošlih strahova i današnjih nijemih krikova.
Ogorčenost mi curi niz kosti, kao otrov što ih jede,
ljutnja mi zaslijepi oči pa svijet izgleda
kao beskrajan hodnik bez vrata.
Tuga, moja stalna pratiteljica,
sjedi uz mene svakog dana
i broji moje propuste jedan po jedan,
kao da ih zapisuje u knjigu koju nikad neću spaliti.
Cijelim životom, kap po kap,
ostavljale su se rane — nevidljive, ali smrtonosno stvarne.
Bolesti koje nitko ne prepoznaje,
jer nisu na koži, nego u prostoru gdje bi trebala biti nada.
Te rane su šutljive, ali govore glasnije
od svih koji me okružuju i misle da me znaju.
Sebišna sam, kažete… ali da bar znate.
Zatvorena sam, ne zato što želim biti daleko,
nego jer sam premorena mislima koje dolaze
kao bujica što ruši brane,
kao noć što se spusti prerano
i odbije otići do zore.
Kad zatvorim oči, sve postane još tamnije,
kao da mrak u meni traži razlog da ostane.
Kad ih otvorim, svijet traži osmijeh, riječi,
traži prisutnost koju ne mogu dati
jer sam već odavno negdje iscurila,
između jedne boli i druge,
između dana koji nikad nisu pripadali meni.
Možda sam sebična, možda sam hladna, možda sam slomljena,
ali nisam zla — samo skrivena iza zidova
koje nitko nikada nije pokušao dovoljno duboko razumjeti.
I sve dok misli naviru, dok mi se duša razlijeva kao voda bez obala,
ostat ću u ovom mraku koji me bar ne pita tko sam.
AKira1189
