Pitajem Se – Tata, Gdje Si?

Godinama te tražim u tišini,

u očima prolaznika, u snovima bez boje.

Zašto me nisi volio tada, kad sam bio dijete,

kad sam samo htio tvoju ruku, tvoj pogled, tvoje “ponosan sam”?

Zašto su moje greške veće od mog srca?

Zašto tvoje riječi šute kad mene spominju?

Moje sestre radost, a ja — zaborav.

Kao da nisam vrijedan tvog “volim te, sine moj”.

Tata, gdje si kad mi duša plače?

Kad mi srce zove tvoje ime noću?

Sanjam te, a budim se u praznini,

pitajući se…

Hoćeš li me ikada voljeti onako kako djeca zaslužuju?

Ti si trebao biti moj oslonac,

moj heroj, moj štit od svijeta.

A umjesto toga, nosim tvoju tišinu kao teret,

i sram koji nije moj, ali ga osjećam kao svoju kožu.

Bojiš li se i ti?

Ili ne znaš kako da me voliš?

Ja bih ti oprostio sve,

samo da me pogledaš kao svog sina…

barem jednom.

Tata, gdje si kad mi duša plače?

Kad mi srce zove tvoje ime noću?

Sanjam te, a budim se u praznini,

pitajući se…

Hoćeš li me ikada voljeti onako kako djeca zaslužuju?

Samo jednom…

reci: "Sine, tu sam."

I ja ću čekati, tata.

Čekat ću te… sve dok imam dušu da voli.