DJECA BOSNE

Djeca tvoje Bosne smo mi,

Na planinama osjećamo tišinu i mir.

Žene s mahramom, duge kose niz leđa,

Volim svoju zemlju, neću mržnju,

Miris ćevapa kroz ulice širi ljubav,

Nema ljepše zemlje, osim Dženneta iznad.

Prijatelju, hajde, pokazat ću ti svijet moj,

Boja očiju datula, a riža crvena stoji.

Bošnjaci – elhamdulillah,

Volimo Audija, Mercedesa, BMW-a.

Roditelji nek’ budu ponosni,

Topli ljudi, dijele i ono zadnje.

Hljeb za ručak, tepisi na zidovima,

Osmijeh iskren, srce veliko.

Ali dedo s Uzijem spava noću,

Jer zna šta znači čuvati dom.

Djeca tvoje Bosne smo mi,

Na planinama osjećamo tišinu i mir.

Žene s mahramom, duge kose niz leđa,

Volim svoju zemlju, neću mržnju,

Miris ćevapa kroz ulice širi ljubav,

Nema ljepše zemlje, osim Dženneta iznad.

O Allahu na nebu,

Zašto je zemlja moja puna bola?

O Allahu na nebu,

Zašto je zemlja puna rana?

Prvo što vidim – osmijeh s nadom,

U srcu dobrota, bez obzira na vjeru.

Na Balkanu svaki dan se voli,

Lažne Nike, ali porodica je svetinja.

“Ti si mi zrak što dišem”,

“Ti si lav”, kaže se kod nas.

Naše kćeri – najljepše na svijetu,

A porodica – uvijek broj jedan.

Struja nestane, to je normalno,

Stigne voće – svi kući, zna se.

Kad ne znam gdje pripadam,

Zatvorim oči i mislim na dom.

Djeca tvoje Bosne smo mi,

Na planinama osjećamo tišinu i mir.

Žene s mahramom, duge kose niz leđa,

Volim svoju zemlju, neću mržnju,

Miris ćevapa kroz ulice širi ljubav,

Nema ljepše zemlje, osim Dženneta iznad.

O Allahu na nebu,

Zemlja mi plače… al’ još je volim.