**Strofa 1**
Četr’deset godina – jedna duša, jedan dom,
sad tišina sjedi s njim za istim stolom.
Njene papuče još stoje kraj vrata,
a noć je duga, preduga bez njenog glasa.
Svaki dan isti put, iste misli teške,
srce mu šuti, al’ boli bez greške.
Kaže: „Djeco, dobro sam“, a znam da nije,
jer pola života s njom je otišlo, tiše.
**Pre-Refren**
Na licu mu briga, u očima tama,
ali još diše – zbog nas, zbog imena „tata“.
**Refren**
Ostao je sam, bez žene svog sna,
bez ruke što ga je držala sva ta ljeta duga.
Ostao je sam, al’ nije bez nas,
ima djecu, ima unuke – ima razlog da ustane danas.
I kad je slomljen, i kad sve ga boli,
mi smo tu, babo, dok god srce voli.
**Strofa 2**
Teške su godine, teški su dani,
kad se navikneš na „mi“, a ostane „ja“ sami.
Mi ga dižemo, tješimo, vraćamo snagu,
al’ tuga je tvrdoglava – ne sluša nadu.
Nekad šuti satima, gleda u daljinu,
kao da s njom još priča, u nekom drugom svijetu, u nekom miru.
Ne zamjerimo mu kad je crn i tih,
jer izgubio je ljubav, a ne samo nekog od njih.
**Pre-Refren**
Nosio je sve za nas, bez puno riječi,
sad mi nosimo njega – jer tako srce liječi.
**Refren**
Ostao je sam, poslije četr’eset ljeta,
jedna ljubav, jedan život – sudbina prokleta.
Ostao je sam, al’ nije zaboravljen,
u svakom djetetu, u svakom unuku – on je spašen.
I nek’ je mrak, nek’ nada mu bježi,
mi smo svjetlo koje mu put još drži.
**Bridge**
Babo, ako čuješ, nisi sam nikad bio,
sve što jesi – u nama si ostavio.
Ona živi u nama, u svakoj suzi i snu,
u svakom „babo“, u svakom „volim te“ tu.
**Završni Refren**
Ostao je sam… ali ima nas još,
porodica stoji kad padne kišni noć.
Dok god dišeš, babo, mi smo tvoj dom,
i ona nas gleda – ponosna, s drugog obzorja, s mirom.
---
