Eminem

Rođen tamo gdje magla grli jutro, Međimurje,

Mladi dani brzi, kriva skretanja – sudbine krivulje.

Ulica ga učila, zakon mu bio stran,

Kad jednom kreneš krivo, teško je okrenut dan.

Ime Nenad Golub, al’ svi viču: “ŽUTI!”,

Kad se pojavi u kvartu, razgovori se skrate, šuti.

Nije bajka ni film, nema sretnog kraja,

Samo čelik, beton, i prošlost što traje.

Kriminal ga preselio, grad promijenio lice,

Varaždin ga upoznao bez najave i najave policije.

Dvanaest godina strogo, vrijeme sporo teče,

Svaki dan iza rešetaka dušu malo peče.

Nekad keš na stolu, poštovanje lažno,

Danas sjećanja teška, al’ ime još važno.

Nije heroj, nije uzor, samo realna slika,

Kako ulica pojede čovjeka bez vriska.

Žuti – ime šapću kad padne mrak,

Varaždin pamti, hladan beton, stari znak.

Nekad je imao sve, danas nosi teret,

55 ljeta – ali pogled još sije nemir i prijetnje.

Strofa 3:

Pojava mu teška, korak spor al’ jak,

Građani ga mjere pogledom, instinktivni strah.

Legenda kvartova, al’ legenda s cijenom,

Svaka odluka naplaćena kamatom i vremenom.

Old school beat, bez sjaja i laži,

Ovo nije glorija – ovo je “pazi”.

Jer put bez povratka uvijek isto završi,

U tišini ćelije gdje ego se smanji

Žuti ostaje priča, upozorenje svima,

Da ulica ne prašta, ne bira po imenima.

Mikrofon kaže istinu, bez šminke i sjaja,

Old school rap – život, ne bajka, ne raja.